Slatkovodne ribe

Babuška (Carassius auratus gibelio)

Babuška je nešto vitkija od našeg karasa i srebrnaste je boje. Nema brčiće kao šaran i nije velika; obično je dugačka dvadesetak centimetara. Živi u vodama stajačicama, rjeđe u tekućim vodama, ako je dno glibovito a voda toplija. Nešto je manje otporna od karasa. Za tri-četiri godine babuška naraste do dvadesetak centimetara, ženka je tada spolno zrela, a odlaže i do 400000 komada ikre. Budući da ikru ne mora oploditi mužjak babuške, već mužjaci bilo kojih bijelih riba., babuške se brzo šire. Te druge vrste ne oplođuju ikru direktno jer bi u tom slučaju nastali mješanci. Međutim, oni pokreću u jajašcu daljnji razvoj i iz njega će se, iako je neoplođeno, izleći babuška i to uvijek ponovo ženka. Zbog toga babuška ima izuzetne mogućnosti masovnog širenja svoje vrste, što kod drugih ribljih vrsta u našim vodama nije slučaj. Babuška je podložna nekim bolestima i manje je otporna od šarana i karasa.

Lovi se kao i karas, udicom. Rado prihvaća glistu, crve ili tijesto. Pribor za ribolov treba biti osjetljiv, a mamac malen. Meso joj je dobro za jelo i nalik je šaranovom. Hrani se crvima i ličinkama iz mulja.

Žutooka, Bodorka (Rutilus rutilus)

Drži se u jatima i pri dnu, gdje traži hranu: crve, ličinke i dr.. Brza je i okretna riba te dosta oprezna, premda je proždrljiva. Voli mirniju vodu, obraslu rslinjem i travom. Lovi se na lagani pribor i sitniju udicu na sitne crvene gliste, kuglicu kruha, kukca, crve i dr.

Meso joj je puno sitnih koščica i bljutavo.

Sportski je ribolovci koriste obično kada kuhaju riblju juhu gdje ubacuju raznu sitnu ribu. Kao mamac je dobra za grabežljivu ribu.

 

Crvenperka Crvenperka (Scardinius erythrophthalamus)

Vrlo je slična bodorki pa ju je teško razlikovati. Leđna joj je peraja na vrhu crvena a i ostale peraje, osim prsnih, koje su narančaste. Nešto je viša i plosnatija od bodorke.Razlikuje se od bodorke i po tome što su joj trbušne peraje smještene ispred leđne peraje, dok su kod bodorke trbušne peraje ispod leđne. Mrijesti se i živi na područjima kao i bodorka.Također voli mirnije vode, obrasle biljem. Živi u jatima i drži se dna, gdje traži hranu. Naraste do kilograma težine. Obično se zadržava na istom staništu pa ne ide u veće dubine, jedino se zimi ondje nalazi. Lovi se kao i bodorka na isti način i istim mamcem. Meso joj nije kvalitetno.

Deverika (Abramis brama danubii)

Deverika je plašljiva riba, pa se najbolje lovi zimskih mjeseci u mutnoj vodi. Lovi se na dnu, laganim priborom na plovak i manjom udicom, i to obično na glistu, krumpir, kruh ili tijesto.

Meso joj ima dosta kostiju, ali je ukusno i tečno. Obično je naši ribiči po strani zarežu i jače peku tako da se sitnije koščice preprže.

Jez (Leuciscuc idus)

Ljuske su mu sitne, a trbuh bijel. Tijelo mu je dosta istegnuto a usta malena. Hrptene i repne peraje su sivomodre, a ostale crvenkaste.
Živi u rijekama i jezerima sjeverne Europe, a u nas u rijekama Dunavskog sliva. Voli bistru, hladnu i duboku vodu. Zimi se zadržava samo u najdubljim mjestima. Plašljiv je, ali okretan. Drži se i jačih struja uz pjeskovito ili šljunkovito dno. Naraste od 3 do 4 kilograma težine. Hrani se crvima, ličinkama i vodenim kukcima. Na početku svibnja sakuplja se u jata za mrijest i ide u plićake.

Lovi se pri dnu u proljeće i kasnu jesen na tanke crvene gliste ili tijesto ili na umjetnu mušicu (vodencvijet, aleksandra) te skakavcima. Zaletjet će se i na varalicu. On grabi naglo i odmah ga treba zategnuti, jer čim osjeti otpor pušta mamac. Kad osjeti da je uhvaćen, snažno se bori i bježi u jaču struju. Premda ima dosta sitnih kostiju, meso mu je dobro za jelo.

Karas (Carassius carassius)

Vrlo visoka hrpta, a glava mu je mala. Usta su mu bez brčića. Tijelo mu je plosnato i široko. Sličan je šaranu, a boja mu žuta do tamnozlatnožuta. Zubi su mu u ždrijelnici, drukčiji nego u šarana. Naraste do kilogram i po težine.
Raširio se po Srednjoj Europi i Aziji, a drži se mirnijih voda i bara obično na dnu. Može živjeti u vodi s malo kisika, a prezimit će zimu i ukopati se u mulj ako je hladno. U nas živi u svim nizinskim vodama Dunavskog sliva. Hrani se kao i šaran, skupljajući po mulju crve, ličinke i biljnu trulež.

Ikru odlaže kao i šaran na vodeno bilje. Vrlo je žilav pa će živjeti i nekoliko sati ako ga izvadimo iz vode. Lovi se kao i šaran, samo lakšim i tanjim priborom. Meso mu je slično šaranovu i, premda živi na muljevitim mjestima, obično mu meso ne poprima miris mulja, kako se to obično dešava kod ribnjačkog šarana.

Krupatica (Blicca bjoerkna)

Krupatica ima plosnato, visoko tijelo kao i deverika, ali još manju glavu. Gubica joj je tupa. Promjer oko joj je veći od duljine gubice. Podrepne peraje počinju iza završetka hrpta. Hrbat joj je smeđe-zelenkast, bokovi srebrnasti, modričastog sjaja. Neparne su joj peraje sivkastomodre, a prsne i trbušne crvenkaste. Srednja joj je duljina od 20 do 30 cm. Jede kao i deverika biljnu hranu i sitne životinjice. Zadržava se u rijekama sa slabom vodenom strujom te na ilovastom i pjeskovitom dnu.

Mrijesti se u svibnju i lipnju pa odlaže ikru na vodeno bilje. Oprezna je i plašljiva, a lovi se kao i deverika. Meso joj je znatno lošije kvalitete i puno sitnih kostiju.

Šaran (Cyprinus carpio)

U nas postoje riječni (divlji) i pitomi ili ribnjački šaran. Razlikuje se po građi tijela jer je ribnjački zbijenija tijela i višeg hrpta negoli riječni šaran. U ribnjacima ima i potpuno ljuskavih šarana (na slici) i veleljuskavih koji imaju po bokovima velike krupnije ljuske, te maloljuskavih koji imaju povezan niz ljusaka po hrptu od glave do repa i skupinu nepravilno razmještenih ljusaka u području repa, te golih šarana koji su potpuno bez ljuske.

Živi u stajaćim i polako tekućim vodama. Rasprostranjen je i u Europi i u Aziji. U nas ga ima u svim slivovima.

Šaran se mrijesti uglavnom u svibnju i u lipnju, a ako je godina hladna, mrijest se produžuje i kasnije. Šaran je već u trećoj godini života sposoban za rasplod. On ima mnogo ikre, ali ima i mnogo neprijatelja koji tu ikru napadaju. Mužjaci i ženke traže zgodna mrijestilišta – plitka mjesta obrasta gustim vodenim biljem. Ženka odlaže jaja na šaš i trave, a mužjaci je prate i oplođuju jajašcima. Kroz tjedan dana izvali se mlađ koji brzo raste, pa su to u jesen već ribice dugačke 10 do 11 cm. Druge godine mogu biti teški i do pola kilograma, a treće i do kilograma, da bi u četvrtoj godini mogli imati već od 2 do 3 kilograma. Čini se da je šaran dobroćudna riba, ali je vrlo oprezan i vješt u opasnosti. Ako ga hvatate mrežom, pokušat će se podvući ispod mreže ili je preskočiti. Šarani pamte mjesta gdje im se daje hrana, žilavi su i otporni, pa i bez vode ne ugibaju tako lako. Lovi se na različite načine i mamce. Od glista, crva,kruha i žganaca do kukuruza, te modernijih i sofisticiranijih metoda kao što su lov “boilom”.
Najbolje je vrijeme za lov ujutro i predveče, kad su jata u pokretu i traže hranu. Najbolji su mjeseci za lov od srpnja do listopada.
Šaran najviše voli tiha i duboka mjesta u jezerima i rijekama. Za vrijeme velikih vrućina povlači se u hlad ili pod lopoče i vodeno bilje uza samu površinu vode. U nas mogu narasti veliki komadi i nerijetko preko 20 kilograma težine.

Šaran je riba koja će dolaziti svaki dan na određeno mjesto ako ondje nalazi hranu. Stoga ribiči koji love šarana nekoliko dana prije polaska u ribolov hrane na mjestu gdje misle loviti.

Meso mu je ukusno, ali može biti i premasno s mirisom mulja. Tada ga treba držati neko vrijeme u čistoj vodi pa će miris nestati.

Som (Silurus glanis)

Živi u velikim rijekama srednje, sjeverne i istočne Europe. U nas ga ima u Dunavskom slivu. Som živi sam i ne kreće se u grupama. Drži se mirnih dubokih mjesta u rupama u sredini riječnog toka ili pod obalom ispod panjeva i klada. Mrijesti se od svibnja do srpnja u plićim vodama. Ženka odlaže ljepljivu ikru na vodeno bilje. U to se vrijeme nađu mužjak i ženka pa zajedno plivaju. Ako je pogodan vodostaj, mladi som brzo raste. Som je noćni grabežljivac, iako se kreće i danju kad se voda zamuti i digne. Poznato je da će som krenuti u potragu za hranom ljeti za vrijeme žestokih oluja, pljuskova i grmljavina. Kada pođe za hranom, kreće se i po najjačim vodenim strujama, a poći će i na plića mjesta.

Som je proždrljiv svežder koji napada sve živo. Lovi se na čvrst i jak pribor, debeli najlon i veliku udicu. Noću se kao mamac postavi hrpa glista, pijavica i žive ribe. Ako se lovi na potezanje (“špinanje”), koristi se debeli najlon i malene teške svijetle varalice koje se povlače uza samo dno, gdje voda struji iz plićaka u dubinu.
Lovi se i na takozvano “bućkalo”. Ribolovac pusti da mu voda nosi čamac sredinom rijeke, a on drži u ruci čvrsto uže s mrmkom ili ribicom te istovremeno drvenim bućkalom (slično gornjoj polovici boce) bućka po vodi, stvarajući zvukove koji se čuju na stotine metara. Som dolazi u smjeru zvuka, vidi mamac i grabi ga, a o vještini ribolovca i veličini soma ovisi hoće li biti izvađen iz vode. Lovi se i na žabe, školjke, pileća crijeva i slično. Ako som uhvati mamac, on ga obično guta zajedno s udicom. U vodi je vrlo snažan i borben, pa je potrebno uložiti dosta truda i vremena da ga se izvuče. Treba polako i strpljivo manevrirati dok se som ne umori, a tek onda ga treba izvlačiti jer svako forsiranje može dovesti do gubitka ulova. Svakako se pri izvlačenju soma preporučuje upotreba gafa. Som ne voli hladnoću, pa zimu provede zakopan u mulju. Kada se dignu mutne proljetne vode, diže se i som sa svog zimovanja. Som najbolje grize u toku ljeta pa do početka zime.
Meso mu je izvrsno i s malo kostiju.

Američki somić-cvergl (Ictalurus nebulosus)

On će naći glistu i u gustoj vodenoj travi u bari ili ribnjaku pomoću njuha i svojih opipnih brčića. Javlja se u proljeće čim zatopli i kreće se do kasne jeseni. Zahvalan je objekt za sportske ribolovce jer je vrlo proždrljiv i čvrsto hvata mamac. Obično grize podveče i ranom zorom. Najčešće ga love priborom na plovak ili se baci udica iz štapa za potezanje opterećena olovom na dno. Meso mu je vrlo dobro i ima gotovo samo kralješnicu bez sitnih koščica.

Amur Amur (Ctenopharyngodon idella)

Ona pušta 30 000 do 800 000 komada ikre koja se, oplođena, spušta površinom rijeke.
Amur je lijepa i pravilno građena riba. Ima dosta široko čelo i lijepe velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Može narasti preko metra dužine i tridesetak kilograma težine. Kod nas je spolno zreo u četvrtoj godini pri težini od preko 3 kilograma. Manji mlađ se hrani planktonom, lavrama i račićima. Kad poraste, prelazi na biljnu hranu. Brzo raste. Šeste godine može doseći težinu do 5 kilograma.

Amur je prenesen u europski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. Prije četrdesetak godina mlađ amura je prenesen iz Mađarske u neka ribnjačarstva bivše Jugoslavije gdje je počeo njegov uzgoj uz šarana. Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste.

Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za “čišćenje” obraslih vodenih površina.

Meso mu je izvrsno. Ipak, postoji problem mriješćenja u našim klimatskim uvjetima. Umjetnim mriješćenjem postižu se rezultati.

Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest.
No čini se da se u zadnje vrijeme prilagodio našim vremenskim uvjetima i temperaturama vode, te se mrijesti.

Amur je otporan na neke šaranske bolesti, premda je iz istog roda. Prema svom vanjskom izgledu najsličniji je našem klenu, premda se odmah može uočiti razlika jer ima znatno manju glavu. U bivšem SSSR-u amur je postao već odavno i riba sportskih ribolovaca pa su ga tamo nasadili i u neke otvorene vode.

A i kod nas je već uobičajeno da je amur postao stanovnik zatvorenih voda. Obično su to društveni ribnjaci, bogati vodenim biljem.

Sportski ribolovci love ga na komadiće trske, a love ga kao i šarana na kukuruz, žgance, te modernijim i sofisticiranijim metodama kao što su lov “boilom”.

On je borbena riba i, kad osjeti da je uhvaćen, bori se žestoko. I kao što smo iz dosad iznesenog vidjeli amur je odlična privredna i sportska riba koja je sve više zastupljena u našim vodama.

Balavac (Acerina cernua)

Živi u srednjoj i istočnoj Europi, a u nas u pritocima Dunava. Lovi se na glistu, silovito guta i vuče mamac jer je veoma proždrljiv. Mrijesti se u ožujku i travnju, a ikru odlaže na plićacima po kamenju i vodenom bilju. Mnogi ribolovci smatraju da nema dobre riblje juhe bez pokojeg balavca. Meso mu je ukusno.

Bolen (Aspius aspius)

Riborom za potezanje lovi se također tankim najlonom i malim svijetlim varalicama. Lovi se i umjetnom mušicom, najbolje za vrijeme toploga sunčanog proljeća i ljeti. Jasno je da voda mora biti bistra. U obzir dolaze prirodni kukci, a od umjetnih bumbari, zulu, vještica, bijeli vodeni cvijet i aleksandra. Meso bolena je bijelo i mekano pa, iako ima dosta kostiju, vrlo je dobro.

Grgeč (Perca fluviatilis)

Živi u tekućim i stajaćim vodama. Rasprostranjen je u Europi i Aziji. U Španjolskoj i Italiji ga nema. U nas živi u vodama Dunavskog i Egejskog sliva.

Mrijesti se u proljeće, od ožujka do svibnja. Ženka polaže ljepljivu ikru, a mužjak je prati. Drži se plićaka gdje napada sitnu ribu, vrlo je proždrljiv. Pliva uvijek na mahove. U brzom zaletu može u času stati i onda se zaletjeti dalje. Drži se u jatima i zadržava iza grana, panjeva, rupa i korijenja u rijeci.

Najbolje se lovi u veljači, pa od lipnja do studenog. Lako se lovi na potezanje (“špinanje”), mali žuti meps broj 2 i sitnu varalicu, inače na čep i glistu. Vrlo je zahvalan objekt za sportskog ribolovca, te ga i početnici mogu lagano loviti, a i zato što grize gotovo u toku cijele godine. Obično se drži donjih tokova vode, nešto niže no što dopiru štuka ili som. U mladosti lovi plankton životinjskog podrijetla, a poslije lovi sitne račiće i krupniju vodenu faunu. Na početku jeseni skupljaju se u veća jata i traži dublja mjesta ispod podrivenih obala, tu će prezimjeti.

Jednoljetni grgeči dostižu do 7.2 cm, od 5 godina 12.6 cm, 10 godina 18.2 cm, 15 godina 23.6 cm. Brzina rasta ovisi o gustoći nasada i uvjetima prehrane. Iako grgeč živi u nizinskim vodama, ipak su mu potrebne veće količine kisika; zato je osjetljiv na nedostatak kisika u vodi. Grgeči iz otvorenih voda imaju i dulje tijelo i vitkiji oblik, oni iz zatvorenih zbiti su i široki.

Grgeč nije osobiti plivač i zato lovi iz zasjede. Čim opazi plijen, zaustavi se, naroguši peraje i onda napada. Opaženo je da u mlađim godinama grgeč uzima hranu gotovo cijelog dana, dok krupniji komadi samo onda kad su povoljni uvjeti za ribolov. Meso mu je odlično i nema mnogo sitnih kostiju.

Jegulja (Anguilla angullla)

Iz mora ulazi u slatke vode vezane sa Sredozemnim morem, Atlantskim, Indijskim i zapadnim dijelom Tihog oceana. Rijeto se desi da pokoji primjerak zaluta u Dunavski sliv.

Jegulja voli mirniju vodu i mekano dno. Po danu se drži mulja, a noću traži hranu. Hrani se crvima, raznim račićima, ribljim mrijestom i sličnim vodenim životinjicama. Proždrljiva je i grabežljiva, a rađa se u moru i umire u moru. Jegulje ulaze u rijeke gdje se zadržavaju 4 do 5 godina dok potpuno ne odrastu i započnu se spremati za rasplod. Onda polagano putuju prema moru.

Zanimljivo je spomenuti da ženka jegulja nosi preko milijun komada ikre, više negoli ijedna slatkovodna riba. Jegulja putuje dalje morem do Atlantskog oceana, zapravo do Sargaškog mora (između 22 ° – 23° sjeverne širine i 40° – 65° istočne dužine). Na tom putu prestaje uzimati hranu. Jegulja se spušta na dubinu od 100 do 300 metara, gdje se mrijesti od veljače do travnja. Nakon mriješćenja jegulje ugibaju. Oplođena jaja dižu se prema površini pa se u dubini od oko 100 do 300 m izlegu ličinke u obliku plosnatih listića koji dalje idu prema površini i rastu. Morske struje ih nose prema Europi. Nakon 3 godine putovanja stižu do riječnih obala i do tada narastu do, otprilike jeguljica od 6 -8 cm. Jegulja se lovi na glistu, komadić ribe ili žabe. Dobro guta udicu zajedno s mamcem. Jegulja se najbolje lovi između svibnja i kolovoza, podveče i noću, a mamac mora ležati na dnu. Meso je jegulje vrlo ukusno, ali masno i teško. Krv joj je otrovna, ali se kuhanjem ili pečenjem taj otrov rastvara – na temperaturi od 58°C.

Kečiga (Acipenser ruthenus)

Tijelo joj je produženo, a gubica kečige zašiljena. Usta su joj s donje strane gubice i nema zuba. Između usta i vrška gubice ima resaste brčiće za pipanje i traženje po dnu. Oči su joj malene i okrugle. Hrbat joj je tamnosiv, bokovi svjetlili, a trbuh bjelkast. Perajice su joj sivkaste. Po tijelu ima rožne štitove-pločice, i to jedan na hrptu, 2 po bokovima, sa svake strane po jedan, i 2 na trbuhu. Koža joj je gola i glatka. Leđnih štitova ima 12-17 i oni su oštriji. Kostur joj je hrskavičast. Živi u pritocima Crnog i Kaspijskog mora. Za razliku od ostalih jesetri, kečiga rijetko zalazi u more i ona je najmanji predstavnik tog roda jer joj je obično veličina 30-50 cm.

Ona je riba dubokih nizinskih voda. Hrani se ličinkama i kukcima s dna gdje ruje i traži hranu. Lovi se samo pri dnu malom udicom na glistu ili ličinke vodencvijeta. Najbolje se lovi u proljeće prije mrijesta, pa ljeti i u ranu jesen. Kreće se u jatima i putuje rijekom. Na trzaj treba odmah zategnuti, a pozicije su ondje gdje je ilovasto dno rijeke. U svibnju i lipnju kečige odlažu ikru po kamenu i šljunku u dubokoj brzoj vodi. Meso joj je žućkasto i vrlo tečno.

Linjak (Tinca tinca)

Zimu provede zakopan u mulju i spada među riblje vrste koje mogu živjeti s malim postotkom kisika u vodi.

Hrani se poput šarana sitnim životinjicama i mekušcima sa dna. Intenzivno se hrani samo ljeti, a zimi troši ono što je prije uhvatio.

Dosta je mirna riba. Lovi se na plovak priborom za udičarenje kao i šaran, obično u proljeće, a prihvatiti će glistu polagano i oprezno.

Što je voda bistrija, linjak se više povlači k sredini riječnog korita, inače se skriva u travama i vodenom bilju. Uhvaćen je borben pa ga treba hvatati čvrstim priborom.

Meso mu je masno i ukusno, posebno ako živi u tekućim vodama jer tada nema zadah po mulju.

Lipljan (Thymallus thymallus)

Ljipljan se lovi umjetnim mušicama, obično onim manjima i sitnijima. Koriste se obično mušice veličine 12 do 16, a iznimno 17 i 18. Kada je oblačno i tmurno ili zimi, lovi se većim mušicama (12-10). Sezona ribolova na lipljana počinje u svibnju. Ljeti ide na mušicu samo rano ujutro ili predveče, a i za tmurnog vremena ili lagane kiše.
Obično se u bistrim vodama lipljan može vidjeti kako kreće prema mušici i ribolovac mora na vrijeme zategnuti uzicu.

U svibnju se koriste Horrock’s fly, Hardy’s Favourite te prema situaciji na samoj vodi, treba vidjeti koje mušice lete oko vode pa pokušati s najsličnijima. U svibnju se mušice roje, lete oko vode i padaju u nju, pa to riba koristi. Tu su i kozarica, zlatovka, crni mrav i brljak bez krila. Ipak je glavna sezona jesen, ali se onda koriste i druge mušice.

Kad se lipljan uhvati, vrlo je borben, pobjeći će u najjaču struju ili skakati iz vode. često se veći lipljan zaleti i na manji žuti leptir (“meps” broj 2 ili 3). Svoje kretanje prema površini lipljan ne određuje prema suncu nego prema tlaku barometra. Najpovoljniji mu je tlak 755 mm; ako je niži, ide prema dnu, a ako je viši, prema površini. Pri temperaturi od 6°C lipljan prestaje uzimati hranu, a pri temperaturi od 12°C i ako je voda toplija, postaje trom zbog nedostatka kisika u vodi.

Lipljan je spolno zreo od treće godine života, a mrijesti se od ožujka do svibnja, što ovisi o temperaturi vode i vremenskoj situaciji. Lipljan putuje uzvodno tražeći mjesto za mrijest. To su obično mirnija i plića mjesta u potoku ili rijeci. Ženka, već prema starosti, odlaže do 12 000 komada ikre. Osim starosti ženke na plodnost ribe utječu i drugi ekološki faktori u rijekama. Ikra je u prosjeku veličine od 2.5 do 3.5 mm i žute je boje. Inkubacijski period oplođene ikre traje od 45 do 60 dana.

Lipljan je osjetljiva riba, ali izvrstan plivač i po najvećoj struji. Zagađivanjem gornjih tokova voda polagano nestaje i treba paziti da se ova lijepa i plemenita riba sačuva, a to je jedino moguće čuvanjem čistoće vode i stalnim poribljavanjem.

Manjić, manjka (Lota lota)

Obično je težak do 2 kilograma, ali moež narasti na dalekom sjeveru i preko desetak kilograma težine. Živi u čistim vodama s pjeskovitim dnom. Proždrljiv je i svežder pa napada i sitni mlađ i ikru. Manjić obično proguta glistu s udicom i obično ostaje na istom mjestu., tako da ga sportski ribolovac hvata slučajno, osim zimi na određenim mjestima, kad se zna gdje se zadržava. Lovi se za vrijeme mutnih voda, pogotovo zimi, na živu ribici ili glistu.

Mrijesti se u prosincu i siječnju pa se za vrijeme mrijesta skuplja u jata. Ima mnogo ikre, kao i jegulja, koju polaže po šljunku. Raste polagano, a za vrijeme mrijesta su mu jetra neobično velika kao u svih bakalara. meso mu je ukusno i dobro.

Mladica (Hucho hucho)

Gornja joj je strana tijela zelenkastosmeđa ili plavkastosiva, a prema trbuhu prelazi u bijelosrebrnu boju. Po glavi i hrptu ima crne točke, a na tjemenu i hrptu nešto su veće crne pjege.

Peraje su žućkastosive i bez pjega. Koža joj je čvrsta i debela. Možemo je naći u rijekama do 1000 m nadmorske visine. Glavna joj je hrana podust, klen, pa i pastrva. Najradije se zadržava u većim rijekama, u virovima i iza velikog kamenja te podvodnih greda. Glavna obilježja rijeka gdje živi i mladica jesu hladne i pretežno biste vode, čisto pjeskovito, kamenito ili šljonkovito dno, jaka struja s brzacima, slapovima, bukovima, te dovoljna dubina i dovoljno ostalih riba kojima se mladica hrani. Obično su to teže pristupačni predjeli gorskih rijeka pritoka Dunava. Ona se, prema tome, nalazi u najgornjem području Dunava, u Dravi na području iznad i ispod Varaždina, na terenima oko 50 km toka Drave; u gornjem toku Save do Zagreba. Ima je na ušćima Kupe i Une. Na Kupi se nalazi od brane kod sela Turki u Gorskom Kotaru pa sve do Ozlja, hidrocentrale. Rijeka Dobra također ima mladice.
Mrijesti se na pješčanim terenima, gdje ženka kopa repom rupu na dnu rijeke po nekoliko dana puštajući ikru, oko nje obično pliva po nekoliko mužjaka koji se znaju i međusobno žestoko pograbiti zubima.

Mladica se lovi obično zimi, kada je tmurno vrijeme s mrazom ili laganim krupnim snijegom. Kada se hlade vode, mladica se spušta u potrazi za podustom. Ona dolazi u niže i srednje tokove, pa kasnije, kada vode zatople, opet vraća u svoja stalna područja. Ona je oprezna, dobro pliva i vidi pa je lako nije prevariti. Zadržava se i na prijelazima gdje voda iz veće dubine prelazi naglo u plićak, ispod podlokanih obala i ispod samih slapova.

Na takvim mjestima mladica vreba sitniju ribu. Ona se lovi obično potezanjem (“špinanjem”) a rjeđe krupnom mušicom. Lovi se čvrstim priborom, te velikim varalicama sve do 12 cm. Odlični rezultati mogu se postići i pletenicom (“copfom”).
Čim osjetimo otpor, treba dati jaki protupotez jer mladica ima čvrsto nepce, pa se udica neće lako zakvačiti. U ribolovu na mladicu treba biti uvijek na to spreman, i ne treba špinati uz visoku obalu ili na nepristupačnom mjestu.

Mrena (Barbus barbus)

Osjetljiva je na studen pa pod jesen, čim vrijeme zahladi, traži zaklone i pada u neku vrst zimskog sna iz kojeg se budi tek nakon toplijih preoljetnih velikih voda. Mrijesti se od svibnja do konca srpnja. Mrijesti se u jakoj tekućoj vodi, a ikru lijepi po kamenju i šljunku.

Malene mrenice se izlegnu nakon tjedan-dva i izlaze u manje pritoke i potoke dok ne porastu. Rastu prilično brzo. Oprezna je i snalažljiva u struji. Najbolje je vrijeme lova u kolovozu i rujnu, a može se protegnuti i na listopad, ako je vrijeme toplo a voda bistra, i proljeće ako je toplo vrijeme i nizak vodostaj. Najbolji rezultati postižu se predvečer i zorom jer je ina noćna riba. Naći ćemo je u dubokim snažnim strujama rijeka, uz strme i podlokane obale s pješčanim dnom. Uzima hranu sa dna, zato mamac mora biti na samom dnu, što znači da najlon s udicom treba dobro opteretiti olovom. Najbolja meka je glista, sir i žganci. Mrena grize oprezno i udica mora biti dobro pokrivena mamcem. Treba je brzo zategnuti čim se osjete prvi udarci na udici. Meso mrene je puno sitnih kostiju, ali je ukusno i dobro. Za vrijeme mrijesta ne valja jesti ikru mrene jer izaziva proljev i grčeve. Meso nije štetno, a njezin otrov u ikri je termostabilan i ne uništava se ni kuhanjem ni pečenjem.