Prosvjed
Sutra, u subotu 14. veljače 2015. idem u Savsku 66. Idem tamo kao branitelj, kao jedan od stotina tisuća. Sanjam o tome da tamo vidim 50 000 ljudi, branitelja u civilu, jer već smo odavno svi civili, sa rukama u džepovima. Bez transparenata, bez buke, mirno i stojimo tamo nas 50 000 i pričamo jedni sa drugima, a ta masa bi se prostirala cijelom Savskom, tamo negdje skroz do Save. kada nas netko upita zašto smo ovdje jedini odgovor je, prestanite se potkusurivati sa nama. Pustite nas već jednom. Zakon o braniteljima mijenja se već desetak puta, a iz svake promjene mi izlazimo osakaćeni. Poslije svake izmjene uredbi mi izlazimo slabiji. Poslije naše svake “velike” akcije izlazimo sa manje toliko prizivanog i dozivanog digniteta. Neki se trude kazati kako mi ni kunu ne tražimo, da dostojanstvo je puno puta važnije od svega, no za život na kraju treba i pokoja kuna. Sjetimo se 2000. godine, i tadašnje promjene vlasti. Silna obećanja tadašnjeg ministra o pravdi, reviziji, račlambi i mnogim drugim pravdama koje će on pravednik provesti nad nama zabludjelim ovčicama. Dobio je stol (kalup) četrdesetak posto manji od dotadašnjeg i počelo je krljaštenje, obrezivanje, pripasivanje. Ukinuto pravo na dječji dodtk za sve, ukinuto pravo na uvoz automobila, uveden porez na mirovine (oslobođen postotak za postotak invalidnosti), invalidnina skresana na polovinu, e za p e d e s e t posto, i kao šlag na kraju 20%-tno umanjenje svih mirovina. Slijedi donošenje novog Zakona.
Normalan bi rekao dosta. Eto kriza je, doprinesimo izlasku iz krize i mi, i to je sada finito, kraj, nema više. Ni milimetar prava ne smije se dirati od sada do vječnosti. No ne lezi vraže, kriza je premanentna gotovo u svih 58 godina moga života. Dolazi umilna ministrica, buduća premijerka, silne suze lije nad strašnom braniteljskom sudbom i valjda iz tog silnog sentimenta mijenja i ime ministarstva pretvarajući ga u konglomerat kojim se obuhvaća gotovo cjelokupno stanovništvo Hrvatske.
U svoj toj milosti prema nama ode nama opet deset posto mirovine za opće dobro, koje usput rečeno već desetljećima ne dolazi, ali mi uvijek plaćamo. Ode nam još četiri posto, ali istine radi tih je četiri posto vraćeno nakon godinu dana. Ne znam detalje, nego samo grubu skicu dešavanja sa braniteljskim fondom. Prodade fond dionice INE za vrijeme te iste sentimentalne ministrice uvjeravajući nas da je upravo tada bilo nevjerojatno pogodno vrijeme za prodaju. da bilo je to vrijeme, mi prodadosmo za 2400 kuna dionicu, a nepunih par mjeseci poslije MOL je nudio, a i burzovna cijena je bila oko 4000 kuna. Braniteljski fond umjesto jednog od tri najjača u državi u trenu postade luk i voda, fond pred gašenjem.
Dolaze novi, eto i novog ministra. Novi ministar ne propušta priliku naglasiti silni lopovluk prethodnih, patetično u izbornoj noći kada je njegov favorit izgubio utakmicu koju je stvarno teško, gotovo nevjerojatno bilo izgubiti (ali što se gubitaka tiče oni nisu limitirani) traži iglu i konac da zašije džepove jer će ga kao novi pokrasti. Vjerojatno bi se i imalo što uzeti, jer ministar je godinama imao 80% invaliditeta, mirovinu brigadira HV-a i uvijek neku sitnu pinkicu sa strane. Osobno se sjećam 1998. godine i posjete ministarstvu u vrijeme ministrovanja pokojnog dr. Njavre, i gle čuda, za stolom šefa kabineta sjedi današnji ministar. I tako jedno četiri godine. Posebni je savjetnik bio i u vrijeme ministrice. Potom odlazi za specijalnog savjetnika predjednika, te uz fanfare i u sav glas objavljuje da će savjetovati volonterski, iz ogromne ljubavi i suosjećajnosti prema suborcima. I da, volontirao je, samo je zaboravio objaviti jednu sitnicu, a to je da je volontirao godinu dana, dok je poslije mjesečno primao solidnu pinkicu za svoje savjete. tako sve do dolaska na mjesto ministra. U međuvremenu vatreno je zagovarao objavu registra branitelja uvjeravajući sve da je ta objava u najmanju ruku važna kao objava svetih knjiga. Na sav je glas govorio da je objava registra Conditio sine qua non (uvjet bez kojega nema) rješavanja svih problema. Registar objavljen uz kolačiće i kanapeiće, i što se dogodilo? Koje je efekte polučio? Ništa, nula, nothing, niente, kein ding, i na kojem god jeziku svijeta hoćete, ništa, pod milim bogom ništa se desilo nije. (Još samo usput, btw što bi rekli mladi i oni koji se takvima osjećaju, ministar ovih dana srčano, iskreno daje veliku podršku u izborima za gradonačelnika Dubrovnika čovjeku koji je osuđen, ministar nedavno objavljuje primanja jednog od uglednijih prosvjednikaa sve nebi li navukao bijes običnih umirovljenika na “besramno bogatog” Đuru. Pojavljuje se i meni nepoznati g. Herceg kao branitelj, anti branitelj. Eh ljudi, može li niže od toga? Ne može, mislim si ja.)
Eto to bi ukratko bio razlog mog sutrašnjeg dolaska u Savsku, vapim svakome tko nas uopće više i čuje. Pustite nas. Dozvolite nam pravo na štrajk, i prosvjetni su djelatnici štrajkali pred svojim ministarstvom zahtjevajući ostavku ministra, i poljoprivrednici, i škverani, i mnogi drugi. Svi su štrajkali i ustali u obranu svojih prava, a mi kao ne trebamo to. Trebamo i imamo pravo na to.
Nema komentara